PRVO POGLAVLJE l
Kada sam na koncu izvađen iz gipsa, liječnici su me ispo-vlačili do mile volje, a medicinske sestre su me nagovarale da se oprezno koristim udovima. I dok sam bio zgađen načinom kojim su mi se obraćali kao djetetu, Marcus Kent mi je rekao da trebam otići i živjeti na selu.
"Svježi zrak, tih život i odmor - to je recept za vas. Vaša sestra će se brinuti o vama. Jedite, spavajte te vegetirajte koliko god dugo možete."
Nisam ga upitao hoću li ikada ponovno biti u stanju letjeti. Postoje pitanja koje nikada ne pitamo jer se plašimo mogućih odgovora. Na isti način za vrijeme posljednjih pet mjeseci nikada nisam pitao hoću li biti osuđen na ležanje cijeloga života. Bojao sam se pametnoga hipokritskog umirenja moje medicinske sestre. "Ma dajte, kakvo je to pitanje! Ne dopuštamo našim pacijentima da govore na takav način!"
Nisam ništa pitao i sve je bilo u redu. Nisam bio osuđen postati bespomoćni bogalj. Mogao sam micati noge, stajati na njima, konačno učiniti nekoliko koraka i unatoč tome što sam se osjećao poput bebe željne avanture koja uči hodati s nestabilnim koljenima i pamučnim donovima na stopalima - bila je to samo slabost i neupotrebljivost te je kao takvo moglo proći.
Marcus Kent koji je prava vrsta doktora, odgovorio je na ono što ja nisam pitao: "Potpuno ćete se oporaviti", rekao je. "Nismo bili sigurni sve do prošlog utorka kada ste imali
posljednju provjeru, ali vam to sada mogu reći tako autoritativno. Međutim, bit će to dugotrajan posao. Dug i, ako mogu tako kazati, iscrpan oporavak. Kada se radi o liječenju živaca i mišića, mozak mora pomoći tijelu. Bilo kakvo nestrpljenje, bilo kakvo uzrujavanje bacit će vas unatrag. Što god radite, nemojte "voljno htjeti sebe brzo oporaviti". Bilo što slično tome, i ponovno ćete se vratiti u sanatorij. Morate živjeti polako i jednostavno, s označenim tempom polako. Ne samo da vam se tijelo mora oporaviti, već su vam i živci oslabili nužnošću dugotrajnog uzimanja lijekova."
"Stoga vam kažem - idite na selo, uzmite sebi kuću, zainteresirajte se za lokalnu politiku, lokalni skandal i seosko ogovaranje. Postanite radoznali i jako se zanimajte za svoje susjede. Ako vam mogu predložiti, otiđite u dio svijeta gdje nemate niti jednog prijatelja."
Klimnuo sam mu. "Već sam o tome razmišljao", rekao sam.
Nisam mogao zamisliti ništa nepodnošljivije od posjeta članove moje "bande" prepunih suosjećanja i vlastitih problema.
"Ali, Jerry, ti divno izgledaš- zar vam se ne čini? Apsolutno! Ljubavi, moram ti reći - Što misliš daje Buster sada učinio?"
Ne, ništa od toga me ne zanima. Psi su pametni. Oni otpužu u miran kutak i ližu svoje rane te se ne vraćaju u svijet dok se potpuno ne oporave.
Birajući očajnički između hvalospjeva agenata za nekretnine o kućama cijelog engleskog otočja, Joanna i ja smo konačno izabrali kuću Little Furze u Lvmestocku kao jednu od mogućih nekretnina. Ponajviše smo je izabrali zbog toga što nikada nismo bili u Lvrnestocku te u tome susjedstvu nismo nikoga poznavali.
Kada je Joanna vidjela Little Furz, odmah je shvatila kako je to točno kuća kakvu smo željeli.
Smjestila se na putu koji je vodio prema ledinama otprilike pola milje izvan Lvmestocka. Bila je to dobro očuvana
niska bijela kuća s viktorijanskom verandom obojenom u blijedozeleno. Imala je lijep pogled na travnate obronke sa crkvenim zvonikom Lvmestocka dolje ispod nalijevo.
Kuća je pripadala obitelji neudanih gospođica Barton od koji je samo jedna živa, najmlađa gospođica Emily.
Gospođica Emily Barton bila je simpatična malena stara dama koja se nevjerojatno uklapala u izgled kuće. Nježnim, ispričavajućim glasom objasnila je Joanni kako nikada prije nije iznajmila svoju kuću i zbilja nikada na to ne bi ni pomislila "ali znate, draga moja, danas je sve tako drugačije - porezi, znate, i moje obveznice i dionice koje su tako sigurne kao što sam uvijek mislila, jer neke mi je od njih preporučio upravitelj banke, ali izgleda kao da ovih dana propadaju - strane dionice, naravno! Stvarno mi to otežava život. Nitko ne voli (znam da ćete me razumjeti, draga moja, i nećete se uvrijediti, izgledate tako ljubazno) izdavati vlastitu kuću nepoznatima - ali nešto se zbilja mora uraditi, a kada sam Vas vidjela, zbilja će mi biti drago pomisliti kako vi ovdje živite - kući trebaju mladi l/udi. Moram vam priznati da sam se grozila pomisli kako bi muškarac došao živjeti ovdje!"
U tome trenutku Joanna joj je morala priopćiti kako i ja dolazim. Gospođica Emily je tu vijest dobro primila.
"O, draga moja, shvaćam. Kako tužno! Zrakoplovna nesreća? Tako su hrabri ti mladići! Ipak će vaš brat možda ostati invalid."
Ta pomisao kao da je smirila nježnu malenu damu. Pretpostavljam da se neću baviti tim krupnim muškim aktivnostima kojih se Emily Barton pribojavala. Neodlučno se raspitala pušim li.
"Kao dimnjak", odgovorila je Joanna, "ali i ja sam pu-šač."
"Naravno, naravno. Baš sam glupa! Plašim se, znate, da nisam uhvatila korak s vremenom. Moje sestre su bile starije od mene, a draga majka je živjela do 97, zamislite! Ona je bila vrlo izbirljiva. Da, da, u današnje vrijeme svi puše.
Jedini je problem u tome što u kući nema niti jedne pepeljare."
Joanna je rekla kako ćemo donijeti mnogo pepeljara i dodala s osmijehom: "Nećemo ostavljati opuške na vašem lijepom namještaju. To vam obećavamo. Ništa me ne ljuti toliko kao kad vidim da to ljudi rade!"
Tako je sve bilo dogovoreno te smo iznajmili Little Furze na šest mjeseci, s mogućnošću na još tri, a Emilv Barton je objasnila Joanni kako će joj biti vrlo udobno jer odlazi u sobe koje održava stara sobarica "moja vjerna Florence" koja se udala "pošto je kod nas provela 15 godina. Tako dobra djevojka, a njezin muž je građevinar. Imaju lijepu kuću u High Streetu i dvije prekrasne sobe na gornjemu katu gdje bi mi trebalo biti najudobnije, a Florencei tako drago što me ima kao gosta."
Sve je izgledalo u najboljem redu i ugovor je bio potpisan te smo Joanna i ja stigli u odgovarajućem terminu i smjestili se. Sobarica gdice Emily Barton Partridge pristala je ostati. Uz pomoć djevojke koja je dolazila svakoga jutra i koja je izgledala pomalo dosadno, ali drago, kuća je održavana u najboljem redu.
Partridge, mršava, ozbiljna sredovječna žena kuhala je božanstveno iako se nije slagala s kasnim večerama (računajući kako je običaj gđice Emilv bio večerati lagano samo kuhano jaje). Uspjela se adaptirati našim običajima te je otišla toliko daleko da je uvidjela kako moram ojačati.
Kada smo se smjestili i proveli u Little Furzu tjedan dana, ozbiljno nas je posjetila gospođica Emilv Barton i ostavila posjetnicu. Njezin primjer slijedila je odvjetnikova supruga gospođa Svmmington, zatim liječnikova sestra gospođica Grifflth, poslije nje vikarova žena gospođa Dane Calthrop te gospodin Pye iz Prior"s Enda.
Joannu se to vrlo dojmilo. "Nisam znala", rekla je glasom punim strahopoštovanja,"da se ljudi pozivaju u po-sjet- posjetnicama."
"To je stoga, drago dijete, što ti ne znaš ništa o običajima na selu", rekao sam joj.
8
"Gluposti! Toliko puta sam s prijateljima ostajala na selu preko vikenda."
"To je nešto sasvim drugo!", odgovorio sam.
Pet godina sam stariji od Joanne. Sjećam se kako smo živjeli u velikoj bijeloj neurednoj otrcanoj kući s poljima koja su se spuštala prema rijeci. Sjećam se kako sam se šunjao pod grančicama maline da me vrtlar ne opazi, sjećam se mirisa bijele prašine u konjušnici i narančaste mačke koja je prolazila te zvuka puhanja konjskih nozdrva dok su udarali u nešto po staji.
Kada sam napunio sedam godina, Joanna i ja otišli smo živjeti u London s tetkom. Od tada smo sve Božice i Uskrse provodili ondje odlazeći na predstave pantomime i u kazalište te u kina i na izlete brodovima u vrtove Kensingtona i kasnije na klizališta. U kolovozu bi nas odveli u hotel na obali mora.
Razmišljajući o tome, rekao sam Joanni s osjećajem grižnje savjesti, shvaćajući kakav sam sebični invalid postao:
"Bojim se kako će ovo biti previše strašno za tebe. Sve će ti tako mnogo nedostajati." Joanna je vrlo privlačna i vesela, voli plesati i odlaziti na koktel zabave te obožava ljubavne veze i jurnjavu uokolo brzim automobilima.
Ona se nasmijala i rekla kako joj uopće nije stalo do toga.
"Stvarno mije drago odmaknuti se od svega toga. Svi su mi dosadili i premda znam da nećeš suosjećati sa mnom, sve to s Faulom zbilja me potreslo. Dugo će mi trebati da sve to prebolim."
Bio sam skeptičan po tom pitanju. Joannine ljubavne veze uvijek su se odvijale na isti način. Ona se ludo zaljubi u nekoga mladog potpunog beskičmenjaka koji je neshvaćeni genij. Ona sluša njegove beskrajne prigovore nastojeći svim snagama pribaviti mu javno priznanje. Potom, kada je on nezahvalan, ona je duboko povrijeđena te govori kako joj je srce slomljeno - sve dok se ne pojavi neki novi mladić otprilike tri tjedna kasnije!
Stoga nisam uzimao Joannino slomljeno srce ozbiljno.
Ali sam uvidio da je život na selu poput nove igre za moju privlačnu sestru.
"Svakako dobro izgledam, zar ne?", rekla je Joanna.
Kritički sam je proučavao i nisam se s njom mogao složiti.
Joanna je nosila Mirotina za le Sport. Preciznije, ona je nosila suknju pretjerano smiješnih kockica. Bila je uz tijelo, a gore je odjenula čudan džemper kratkih rukava s tirolskim motivom. Imala je čarape od čiste svile i besprijekorne, sasvim nove cipele.
"Ne, nisi u pravu", rekao sam. "Morala bi nositi staru suknju od debele vune, po mogućnosti prljavozelene ili bljedosmeđe boje. Trebala bi odjenuti lijep džemper od kašmira koji se uklapa i možda vuneni ogrtač i trebala bi imati pusteni šešir, debele čarape i stare cipele. Tada i samo tada uklopila bi se s okruženjem Lymstock High Streeta te ne bi stršila kao što činiš sada." Dodao sam: "Lice ti također ne odgovara okruženju."
"Što s njim nije u redu? Stavila sam svoju žuto-smedu šminku broj 2."
"Upravo to", rekao sam. "Da si živjela u Lvmstocku, stavila bi samo malo pudera da skine sjaj s tvog nosa i možda malo nenaglašene šminke i trebala bi sasvim sigurno imati sve svoje obrve umjesto samo njihove četvrtine."
Joanna je promrmljala i to joj je izgledalo zabavno.
"Misliš li kako će oni misliti da sam užasna?", rekla je.
"Ne, samo neobična", rekao sam.
Joanna je nastavila proučavati pozivnice koje su potencijalni domaćini ostavili. Samo je vikarova žena bila toliko sretna ili možda nesretna da uhvati Joannu kod kuće.
Joanna je promrmljala:
"Sve izgleda kao Sretne Obitelji, zar ne? Gđa Legalna pravnikova je žena, Gđa Doza doktorova kći itd." Dodala je sa zanosom: "Mislim da je ovo lijepo mjesto, Jerry! Tako slatko, smiješno i staromodno. Ne možeš zamisliti da se što opako ovdje događa, možeš li?"
10
Iako sam znao kako je ono što je ona rekla bilo glupost, složio sam se s njom. U mjestu poput Lymstocka ništa se opako ne može dogoditi. Čudno je misliti kako smo samo tjedan kasnije primili prvo pismo.
II
Vidim da sam loše počeo. Nisam opisao Lvmstock, a bez razumijevanja kakav je Lvmstock, nemoguće je razumjeti moju priču.
Da počnem! Lvmstock ima svoje korijene u prošlosti. Negdje u vrijeme normanskih osvajanja Lvmstock je bio važno mjesto. Njegov značaj bio je uglavnom crkveni. Imao je samostan s dugim nizom ambicioznih i moćnih nadstojnika. Lordovi i baruni susjednih mjesta osigurali su sebi mjesto u raju ostavljajući određene komade zemlje samostanu. Samostan Lvmstock razvijao se u bogatstvu i značaju te je mnogo stoljeća predstavljao moć u zemlji. Za vrijeme vladavine Henrika VIII. samostan u Lvmstocku podijelio je sudbinu svih crkava u zemlji. Od tada je dvorac dominirao gradom. On je i dalje bio značajan. Imao je prava, privilegije i bogatstvo.
Potom, negdje oko tisuću sedamsto i neke godine, plima progresa bacila je Lvmstock u žabokrečinu. Dvorac se urušio. Ni željeznica ni glavne ceste nisu prolazile blizu Lym-stocka. Pretvorio se u mali provincijski trgovački gradić, zaboravljen i nevažan, s pustopoljinama koje se pružaju iza njega i spokojnim farmama i poljima koje ga okružuju.
Jednom tjedno tu se održavao sajam, a toga dana moglo se naići na stoku u uskim ulicama i na cestama. Dva puta godišnje tu su se održavale konjske utrke na kojima su sudjelovali samo potpuno nepoznati konji. Imao je šarmantni High Street sa dostojanstvenim kućama smještenim u pozadini, koje su izgledale pomalo neskladno sa svojim prozorima u prizemlju u kojima su bila izložena peciva ili voće ili povrće. TU se nalazila duga i raštrkana trgovina teksti-
11
lom, velika željezarija kobnog Izgleda, jedan pretenciozni poštanski ured, red razbacanih trgovina neodređenih djelatnosti, dva suparnička mesara i Međunarodna trgovina. Postojao je liječnik, odvjetnička tvrtka gospode Galbraith, Galbraith i Svmmington, te lijepa i neočekivano velika crkva koja je datirala još iz tisuću četiri stotine i dvadesete, s nekim saksonskim ostacima, te nova ružna škola i dvije pivnice.
Takav je bio Lvmstock, a na poticaj Emily Barton, svi koji su nešto značili došli su nas posjetiti. Nakon što je kupila par rukavica i počela nositi baršunastu beretku, s vremenom je Joanna krenula uzvraćati posjete.
Za nas je sve ovo bilo novo i zabavno. Nismo namjeravali ostati čitav život. Sve je to za nas bio samo predah. Bio sam spreman poštovati odredbe svoga liječnika te pokazati zanimanje za svoje susjede.
Joanna i ja smo se zbilja zabavljali.
Pretpostavljam kako sam se sjetio savjeta Marcusa Ken-ta o tome da uživam u lokalnim skandalima. Sasvim sigurno, nisam očekivao na koji će način ti skandali privući moju pažnju.
Čudno je to kako nas je pismo, kad je stiglo, najviše od svega zabavilo.
Sjećam se kako je stiglo u vrijeme doručka. Lijeno sam ga preokretao, onako kako se to čini kada vrijeme sporo protječe te se svaki događaj rasteže kako bi što duže trajao. Primijetio sam da je riječ o lokalnome pismu s adresom ispisanom pisaćim strojem.
Otvorio sam ga prije nego dva druga pisma s londonskom markom, jer je jedno od njih bio račun, a drugo je poslao jedan vrlo zamoran rođak.
Unutra su se nalazile izrezane tiskane riječi i slova zalijepljeni na listu papira. Zurio sam u riječi nekoliko minuta bez razumijevanja. Zatim sam uzdahnuo.
Joanna, koja se upravo mrštila na nekoliko prispjelih računa, podigla je glavu.
12
"Hej", rekla je, "Što je sad? Izgledaš zbilja Iznenađeno."
U pismu je korištenjem najgrubljih izraza bilo izraženo mišljene pošiljatelja kako Joanna i ja uopće nismo brat i sestra.
"Riječ je o osobito nečasnom anonimnom pismu.", kazao sam.
Još uvijek sam osjećao posljedice šoka. Na neki način, ne očekujete takve stvari u mirnoj žabokrečini Lvmstocka.
Joanna je odmah pokazala živahno zanimanje.
"Nee? Što je napisano?"
Primijetio sam kako se u romanima anonimna pisma nečasnog i gnusnoga karaktera, ako je ikako moguće, nikad ne pokazuju ženama. Nepisano je pravilo kako žene po svaku cijenu moraju biti zaštićene od mogućega šoka na njihov nježni živčani sustav.
Žao mije što moram priznati kako mi nikad nije palo na pamet da pismo ne pokažem Joanni. Odmah sam joj ga predao.
Opravdala je moju vjeru u njezinu čvrstoću ne pokazujući nikakve emocije osim toga daje sve to zabavlja.
"Kakva grozna prljavština! Uvijek sam slušala priče o anonimnim pismima, ali nikada nisam nijedno vidjela. Jesu li uvijek ovakva?"
"Ne bih ti znao kazati!", rekao sam. "Za mene je ovo također novo iskustvo."
Joanna se počela kikotati.
"Bio si u pravu što se tiče šminke, Jerry! Pretpostavljam kako oni misle da sam žena lakoga morala!".
"To", rekao sam, "usporedo s činjenicom daje naš otac bio visok čovjek, tamniji, sa čeljusti poput svjetiljke, a majka svjetlokosa i plavooka malena žena, te da ja nalikujem ocu, a ti majci."
Joanna je zamišljeno klimnula.
"Da, mi nismo nimalo slični. Nitko ne bi pomislio da smo brat i sestra."
"Netko zasigurno i nije", rekao sam osjećajući to.
13
Joannaje rekla kako misli daje pismo bilo strašno smiješno.
Zaljuljala je pismo zamišljeno i upitala što ćemo napraviti s njim.
"Pravilna procedura, vjerujem", kazao sam, "jest ispustiti ga u vatru s oštrim uzvikom gađenja!"
Uskladio sam radnju s riječima i Joanna je pljeskala.
"Krasno si to uradio", dodala je. "Trebao si biti na pozornici. Na sreću, još uvijek imamo vatre, zar ne?"
"Bacanje u košaru za otpatke bilo bi znakovito manje drastično," složio sam se. "Mogao sam ga, naravno, zapaliti šibicom i polagano gledati kako gori - ili gledati dok polagano gori."
"Stvari nikada ne gore kada to želimo", rekla je Joanna. "One ispare. Vjerojatno bi morao paliti šibicu za šibicom."
Ustala je i otišla do prozora. Potom je, dok je stajala tamo, naglo okrenula glavu.
"Htjela bih znati", rekla je, "tko gaje napisao?"
"Vjerojatno nikada nećemo saznati", rekao sam.
"Ne, pretpostavljam da nećemo." Bila je tiha za trenutak, a potom je rekla: "Nakon svega, kada razmišljam o pismu, ne znam je li to tako smiješno. Znaš, mislila sam da im se sviđamo ovdje."
"Tako i misle", rekao sam. "To je samo jedan poluludak koji graniči s razumom napisao."
"Vjerojatno je tako. Ugh - zločesto!"
Kada je izišla vani na sunce, razmišljao sam, onako za sebe, pušeći cigaretu nakon doručka, kako je bila sasvim u pravu. Bilo je zločesto. Netko je uzeo za zlo naš dolazak ovamo - netko je zamjerio Joanninoj sjajnoj mladenačkoj profinjenoj ljepoti - netko je želio povrijediti. Možda je najbolje na to gledati s osmijehom, ali duboko iznutra to nije bilo smiješno...
Dr. Griffith je stigao toga jutra. Uredio sam se za njegov tjedni pregled. Sviđao mi se Owen Griffith. Bio je taman, nezgrapan, sa čudnim pokretima i spretnim, vrlo nježnim rukama. Imao je isprekidan način govora i bio je plah.
14
Rekao je kako je moje stanje ohrabrujuće. Potom je dodao:
"Osjećate se dobro, zar ne? Je li to moja mašta ili ste pod utjecajem vremena jutros?"
"U stvari, nisam", dodao sam. "Posebno podlo anonimno pismo stiglo je jutros s jutarnjom kavom te je ostavilo gorak okus u ustima."
Spustio je svoju torbu na pod. Njegovo mršavo tamno lice bilo je uzbuđeno.
"Želite li reći kako ste Vi primili jedno od onih?"
Bio sam zainteresiran.
"Ona kruže uokolo, dakle?"
"Da, već neko vrijeme."
"Oh", rekao sam, "vidim. Bio sam pod dojmom kako je naša prisutnost kao stranaca ovdje loše primljena."
"Ne, ne, to nema nikakve veze s tim. To je samo...". Zastao je, pa zapitao: "Što je ono reklo? U najmanju ruku...", naglo se okrenuo, crven u licu i posramljen. "Možda ne bih trebao pitati?"
"Reći ću vam sa zadovoljstvom", nastavio sam. "Reklo je kako otmjena drolja koju sam doveo nije moja sestra, niti pola! To je, mogu reći, bodlerizirana verzija."
Njegovo tamno lice pocrvenjelo je od ljutnje.
"Kako prokleto! Vaša sestra nije - ona nije uzrujana, nadam se?"
"Joanna", rekao sam, "izgleda kao mali anđeo s vrha božičnoga drvca, ali je očito moderna i prilično čvrsta žena. Ona ga smatra jako zabavnim. Takve stvari joj se nikada prije nisu događale."
"Nadam se da nisu, zasigurno", rekao je Griffith toplo.
"Nema veze", odlučno sam rekao. "To je najbolji način prihvaćanja, mislim. Kao nešto potpuno besmisleno."
"Da", kazao je Owen Griffith. "Samo..."
"Sasvim tako", rekao sam. "To su samo riječi!"
"Problem je", rekao je on, "da se ovakva vrsta stvari, kada se pojavi, stalno širi!"
15
"Mogu zamisliti!"
"Naravno, to je patološki."
Klimnuo sam. "Imate li ideju tko stoji iza toga?", upitao sam.
"Nemam, ali bih volio da imam. Vidite, bolest anonimnoga pisma pojavljuje se iz jednog od dvaju razloga. Ili je određen - usmjeren određenoj osobi ili grupi ljudi, da kažemo motiviran - to je netko tko ima određenu kivnju (ili misli daje ima) i tko izabere osobito zločest i potajan način pisanja. Zao je i odvratan, ali ne i nužno lud, te je obično poprilično lako otkriti pisca - otpuštenoga slugu ili ljubomornu ženu i tako dalje. Ali ukoliko je općenit, a nije određen, tada je opasniji. Pisma su poslana bez selekcije i liječe frustracije autorova uma. Kao što rekoh, definitivno je patološki razlog. I mahnitost raste. Na koncu, naravno, otkrijete upitnu osobu - često je to netko na koga nikada ne sumnjate i to je to! Prošle godine bila je velika napast ovakve vrste na drugoj strani zemlje - otkrilo se da je iza svega stajao glavni čovjek kitničarskog odjela u velikoj tekstilnoj trgovini. Tiha, otmjena žena - radila je tamo godinama. Sjećam se nečega sličnog u mojoj posljednjoj službi sjevernije, ali se ustanovilo kako je to čisto osobna pakost. Još uvijek, kažem, vidio sam ponešto od ovakvih događaja te, najiskrenije govoreći, plaše me!"
"Da li se to dugo vremena događalo?", zapitao sam ga.
"Mislim da nije. Teško je, naravno, reći jer ljudi koji dobiju takva pisma ne idu uokolo hvaleći se. Oni ih zapale."
Napravio je stanku.
"Dobio sam jedno takvo pismo. Odvjetnik Svmmington je dobio jedno također. Jedan ili dva od siromašnijih pacijenata govorili su mi o pismima."
"Sve uglavnom ista vrsta pisama?"
"Oh, da. Određena zloba na temu spolnosti. To se uvijek ponavlja." Nasmiješio se. "Svmmington je optužen za nezakonite odnose s gospođom tajnicom - jadnom starom gđicom Ginch, koja ima više od 40 godina te ima orlovske
16
nokte i zečje zube. Symmington gaje odmah odnio u policiju. Moja pisma me optužuju za kršenje profesionalne do-ličnosti sa ženskim klijentima, naglašavajući detalje. Pisma su sva prilično djetinjasta i apsurdna, ali užasno otrovna." Lice mu se promijenilo, postajući sivo. "Ali, svejedno, ja se plašim. Ovakve stvari mogu biti opasne, znate."
"Vjerojatno mogu."
"Vidite", rekao je, "iako je grub djetinjasti prkos, on će prije ili kasnije pogoditi ciljano. Tad ni sam Bog ne zna što se može dogoditi! Također se bojim djelovanja sporog, sumnjičavog, neobrazovanog uma. Kada ugledaju napisanu stvar, oni misle kako je istinita. Svakojake vrste komplikacija mogu proizići."
"Bila je to vrsta nepismenoga djela", rekao sam pažljivo, "napisano od praktično nepismene osobe, moram naglasiti."
"Zbilja?", dodao je Owen i otišao.
Razmišljajući nakon svega o tome razgovoru, osjetio sam ono "Zbilja?" uznemiravajućim.
17
DRUGO POGLAVLJE l
Neću se pretvarati kako nam dolazak tog anonimnog pisma nije ostavio gorak okus u ustima. Zbilja jest. Istodobno, brzo sam na njega zaboravio. U tome trenutku, vidite, nisam ga shvaćao ozbiljno. Sjećam se kako sam sebi rekao da se te stvari vjerojatno često zbivaju u zabačenim seoskim sredinama. Iza svega je vjerojatno stajala neka histerična žena koja voli dramatizirati. Kako bilo, ako su pisma bila djetinjasta i luckasta kao ono koje smo mi dobili, onda iz njih nije moglo proizići mnogo štete.
Slijedeći incident, ako se mogu tako izraziti, zbio se otprilike tjedan dana kasnije kada me Partridge čvrsto stisnutih usana obavijestila kako Beatrice, naša dnevna ispomoć, danas neće dolaziti.
"Pretpostavljam, gospodine", rekla je Partridge, "kako je djevojka uzrujana."
Nisam bio sasvim siguran što je Partridge time htjela reći, pa sam dijagnosticirao (potpuno pogrešno) kako je riječ o želučanim problemima o kojima tankoćutna Partridge nije željela izravno govoriti. Rekao sam kako mi je žao i kako se nadam da će se brzo oporaviti.
"Djevojka je savršeno zdrava, gospodine", kazala je Partridge. "Ona je uzrujana u svojim osjećajima."
"Oh", rekao sam pomalo sumnjičavo.
"Zahvaljujući", nastavila je Partridge, "pismu koje je primila. Puno, koliko sam razumjela, insinuacija."
18
Zbog strogosti u Partridgeinim očima, spojenim s očitim velikim I u insinuaciji, pobojao sam se kako se insinuacije odnose na mene. Toliko sam bio nesvjestan njezinoga postojanja da najvjerojatnije Beatrice ne bih prepoznao da sam je sreo negdje u gradu, pa sam osjetio sasvim prirodnu uzrujanost. Invalid koji šepa po selu na dvije štake ne odgovara ulozi zavodnika seoskih djevojaka. Rekao sam razdražljivo:
"Kakva glupost!"
"Točno to sam rekla djevojčinoj majci", rekla je Partridge."Rekla sam joj:"U ovoj se kući takve Stvari ne zbivaju. Nikad nisu i nikad neće dokle god sam ja odgovorna! Što se tiče Beatrice", kazala, sam, "djevojke su u današnje vrijeme drugačije i da li se te Stvari događaju drugdje, zbilja ne bih mogla reći." Ali, uistinu gospodine, onaj Beatricin prijatelj koji radi u garaži također je dobio jedno zločesto pismo i ne ponaša se baš razumno."
"U cijelome svom životu nikada nisam čuo nešto tako besmisleno!", rekao sam Ijutito.
"Moje je mišljenje, gospodine", kazala je Partridge, "kako je baš dobro da smo se riješili te djevojke. Govorim vam kako se ne bi ona tako uzrujala da zbilja ne postoji nešto čega se ona boji da se otkrije. Nema dima bez vatre, to uvijek govorim."
Nisam znao kako ću se užasno umoriti od slušanja tog osobitog izraza.
Toga jutra, osjećajući se avanturistički, odlučio sam hodati do sela. (Joanna i ja smo ga uvijek nazivali selo, iako smo, tehnički gledano, bili u krivu i građanima Lym-stocka bi to sigurno zasmetalo da su nas mogli čuti.)
Sunce je sjalo, a zrak je bio svjež i oštar, sa slatkim mirisom proljeća. Spojio sam svoje štake i krenuo čvrsto odbacujući Joannin zahtjev da me prati.
19
"Ne", rekao sam. "Neću Imati anđela čuvara koji se Ijulju-ška sa mnom i cvrkuće riječi ohrabrenja. Zapamti kako čovjek sam putuje najbrže. Imam mnogo posla. Trebao bih ići do Galbraitha i Svmmingtona i potpisati prijenos dionica, trebao bih nazvati pekara i prigovoriti o kvaliteti kruha te bih morao vratiti posuđenu knjigu. Također moram otići u banku. Pusti me, ženo, jutro je prekratko!"
Dogovoreno je da me Joanna pokupi automobilom i odve-ze natrag uz brežuljak za ručak.
"To bi ti treba...
cozee